Spektakularni reklamni spot kapitalizma

23. мај 2016. at 19:34

 

Ljubodrag Simonović
E-mail: comrade@orion.rs
Preuzmi tekst „Spektakularni reklamni spot kapitalizma

Spektakularni reklamni spot kapitalizma

Invervju: Ivana Perić – Ljubodrag Duci Simonović

U jeku priprema sportaša, sportskih funkcionera, političara, biznismena, a bogme i mafijaša za 31. Olimpijske igre u Rio de Janeiru, razgovaramo s Ljubodragom Ducijem Simonovićem, bivšim velikim košarkašem, sustavnim kritičarem sporta i ideje olimpizma: „Sva hipokrizija zapadne ‘demokratije‘ pokazuje se u sportu. Sport je ogledalo u kome se vidi pravo lice savremenog kapitalizma. On ne štiti život sportista i njihovo ljudsko dostojanstvo, već propisuje pravila po kojima čovek može da ubije čoveka, da ga unakazi i deklasira.“

Ljubodrag Duci Simonović rođen je 1949. godine u Vrnjačkoj Banji. Među najuspješnijim je i najpoznatijim imenima jugoslavenske košarke, a za vrijeme igračke karijere bio je jedan od najboljih košarkaša u Europi i svijetu. Godine 1970. je s reprezentacijom Jugoslavije postao svjetski prvak, a proglašen je i najboljim igračem svijeta.

Ono što je Simonovića već tada razdvajalo od većine sportaša, bila je činjenica da je otvoreno upozoravao na negativne strane sporta – prvi je progovorio o dopingu, „treniranju“ niskih udaraca, namještaljkama, problematičnosti vrijeđanja i omalovažavanja protivnika. Bio je, paralelno s igranjem košarke, veoma posvećen studiranju te je postao magistar prava i doktor filozofije. Većinu svog rada nakon završetka košarkaške karijere Simonović je posvetio kritici sporta i olimpizma, za koje tvrdi da su otjelotvorenje pogubnih principa na kojima počiva kapitalizam. O tome je napisao brojne knjige, među kojima su Pobuna robota (1981.), Olimpijska podvala božanskog barona Pierrea de Coubertina (1988.), Sport, kapitalizam, destrukcija (1995.), Filozofski aspekti modernog olimpizma (2001.) te Olimpijska podvala – prošireno izdanje (2007.).

Uoči Olimpijskih igara koje će se ovo ljeto održati u Rio de Janeiru, sa Simonovićem smo razgovarali o trenucima koji su obilježili njegovu karijeru, problematičnim idejama pokretača i zagovarača Olimpijskih igara, sportu kao institucionaliziranom nasilju, iluziji o tzv. socijalističkom sportu, te mogućnostima promjene – od sporta ka slobodnom tjelesnom aktivizmu.

Bili ste jedan od najuspješnijh i najboljih košarkaša Jugoslavije. U reprezentaciji ste osvojili svjetsko prvenstvo, sudjelovali ste na Olimpijskim igrama, bili ste velika zvijezda u redovima Crvene zvezde, igrali ste sedam puta za reprezentaciju Europe, bili ste najbolji igrač u Njemačkoj i postigli rekord Bundeslige, a nalazili ste se i na popisima NBA timova… Koje trenutke karijere posebno pamtite i zašto?

Čisto sportski gledano, najinteresantniji detalj iz moje karijere potiče iz leta 1974. godine. Tada sam igrajući u Italiji za Crvenu Zvezdu protiv tima sastavljenog od američkih profesionalaca i italijanskih reprezentativaca na tri uzastopne utakmice postigao po 56 koševa. U to vreme nisu se računale trojke. Imajući u vidu da sam većinu koševa postigao sa velike distance, po današnjim kriterijumima na tim utakmicama dao sam preko 200 koševa. Ljudski gledano, smrt našeg druga Trajka Rajkovića, neposredno nakon završetka Svetskog prvenstva u Ljubljani, ostavila je najdublji trag u meni. Do danas nije objavljen zvaničan nalaz o uzroku njegove smrti. Sve je zataškano. Niko nije odgovarao. Što je najstrašnije, Trajko, koji je i bukvalno dao život za zlatnu medalju iz Ljubljane, izbrisan je iz sećanja naših ljudi.

Još je jedan je događaj posebno obilježio vašu karijeru – napustili ste OI u Münchenu 1972. godine, nakon poraza od Portorika. Prosvjedovali ste zbog dopinga koji je pronađen kod ekipe Portorika. Kasnije ste i izbačeni iz reprezentacije. Što se zapravo tada dogodilo, kako danas gledate na taj događaj?

Taj događaj je još jedna tragična stranica u mom sportskom životu i on je konačno raspršio iluziju u koju sam verovao, da sport ima „humanu“ prirodu. Nakon svega, žao mi je što moji drugovi nisu ostali dosledni u odluci da ne igramo ukoliko tim Portorika ne bude diskvalifikovan. Bili smo prvaci sveta i verujem da bi naš odlučni protest doprineo radikalizaciji borbe protiv dopinga. Izbačen sam iz reprezentacije, a da ni jedan moj drug nije digao glas.

Kasnije ste se posvetili kritici sporta i olimpizma. Sport analizirate kao pojavu u kojoj do najvišeg izražaja dolaze osnovne proturječnosti kapitalističkog društva, u kojoj se prelamaju osnovna pitanja ljudske egzistencije i društvenog razvoja. Zašto i kako se to vidi u sportu?

Sport je otelotvorenje principa na kojima se zasniva kapitalizam: „borba svih protiv svih“ (bellum omnium contra omnes) i „brže, dalje, jače“ (citius, altius, fortius). Radi se o „ukrštanju“ socijalnog darvinizma sa progresizmom – na čemu se zasniva kapitalistički progres. U sportu je legalno i legitimno ubiti čoveka, nanositi teške telesne povrede, prodavati ljude kao stoku, uništavati decu… Istovremeno, sport nije samo oblik dehumanizovanja, već i najradikalniji oblik denaturalizovanja čoveka. Telo sportiste, a samim tim i sportista kao čovek, svedeno je na instrument za postizanje rekorda. Savremeni „vrhunski sportisti“ postali su svojevrsni roboti. Nije slučajno što u „vrhunskom sportu“ dominira maksima da se „sportisti rađaju u epruvetama“. Odnos prema telu u sportu na simboličan način ukazuje na odnos kapitalizma prema prirodi – budući da je telo neposredna priroda za čoveka. Uništavanje tela odgovara uništavanju prirode. Princip citius, altius, fortius, koji odgovara procesu bezgraničnog uvećavanja profita, postao je princip destrukcije.

Bliže nam se Olimpijske igre u Rio de Janeiru, koje će se održati ovo ljeto. U knjizi Olimpijska podvala tvrdite da su Coubertinova djela najočigledniji dokaz da olimpijski pokret od samog svog početka nije imao nikakve veze s humanizmom, međunarodnom suradnjom i mirom, već je bio jedno od oruđa u uspostavljanju dominacije nad „barbarskim“ narodima i radničkom klasom razvijenih kapitalističkih zemalja. U čemu se to ogleda?

U javnosti još uvek važi kao neprikosnovena tvrdnja da je Pierre de Coubertin, zvanično „otac“ modernih olimpijskih igara, krenuo ka olimpijskim vrhovima rukovodeći se maksimom „Važno je učestvovati, a ne pobediti!“. Uistinu, tu maksimu izrekao je pensilvanijski biskup Talbot 19. jula 1908. godine u katedrali Svetog Pavla u Londonu na misi posvećenoj učesnicima Londonskih olimpijskih igara. Coubertinove olimpijske ideje-vodilje bile su maksime „Rebronzer la France!“ („Povratiti kolonijalnu slavu Francuske!“) i „Enrichissez vous!“ („Obogatite se!“). Bio je to, zapravo, poziv francuskoj buržoaskoj omladini da sa novim entuzijazmom krene u osvajanje sveta – po uzoru na britansku imperiju. Istovremeno, Coubertin se zalaže za popularizaciju sporta u kolonijama jer je sport „efikasno sredstvo“ za uništavanje nacionalnih kultura i slobodarskog dostojanstva „obojenih rasa“.

Osnova Coubertinove kompeticije je održavanje poretka koji se temelji na neprestanom tlačenju slabijih od strane jačih. Pišete kako je Coubertinov bog onaj koji ne čuje vapaje bespomoćnih, već urlike pobjednika.

Coubertin insistira na „prirodnom poretku“ koji podrazumeva da jači tlače slabije, ali lišava „slabije“ prava da se ujedine i suprodstave tlačenju. Ono na čemu Coubertin insistira je „milosrđe“ kapitalista prema radnicima, kao i prema kolonijalizovanim narodima. Da bi potlačeni zaslužili „milosrđe“ svojih gazda, oni treba da se odreknu svojih osnovnih ljudskih, građanskih, nacionalnih i radničkih prava. Prihvatanje sluganskog statusa i dodvoravanje kapitalistima osnovni je način na koji radnici stiču pravo na „milosrđe“. Coubertin sa prezirom odbacuje ideje-vodilje Francuske građanske revolucije i emancipatorsko nasleđe građanskog društva i zalaže za industrijski feudalizam.

Sve veće nasilje i sve veći rizik smrti u sportu „pružaju mogućnosti“ da se čovjek „privikne“ na sve veće nasilje i smrt koje vlada u društvu. Sport je institucionalizirano nasilje i kao takav obračun s osnovnim ljudskim pravima, prije svega s pravom na život. U njemu ne samo da je legalizirano pravo na ubijanje, već ono postaje najviši vrijednosni izazov za čovjeka. Kako je ubojstvo u sportu uspjelo postati „kulturni“ čin, čin vrijedan divljenja?

Sport je rat koji se vodi telima sportista. On se ne zasniva na humanističkom nasleđu čovečanstva, već na „viteškoj tradiciji“ koja idealizuje ubijanje, s tim što je pravo ubiti privilegija pripadnika vladajućih klasa – aristokratije i buržoazije. Coubertin je neprestano ponavljao da je „pacifističko vaspitanje mladih najgori zločin“ i da „oružje čini mladića čovekom“ – imajući pre svega u vidu aristokratsku i buržoasku omladinu. Za njega olimpijske igre nisu „sveti mir“, već „sveto primirje“. Coubertin insistira na „obnavljanju“ belicioznog duha koji je vladao na antičkim olimpijskim igrama koje su bile posvećene Zevsu – vrhovnom bogu i bogu rata. One su se završavale trkom hoplita u punoj ratnoj opremi i oglašavanjem trube koja poziva u rat. Za Coubertina „rat je najviši izraz muške zrelosti“, s tim što on pod ratom podrazumeva kolonijalna osvajanja i borbu između evropskih kolonijalnih metropola za kolonijalni plen, a ne borbu porobljenih naroda za oslobađanje od kolonijalnog jarma – pogotovu ne borbu radnika protiv kapitalističkog tlačenja. Borba radnika za slobodu i društvenu pravdu predstavlja za Coubertina najgori zločin i kapitalisti imaju pravo da upotrebe sva sredstva koja su im na raspolaganju da suzbiju radnički pokret. Coubertin je bio fanatični anti-komunist i oduševljeni pristaša Hitlera i nacističke Nemačke.

O tome ste dosta i pisali – kako je Coubertin do kraja života inspiraciju za svoj olimpizam pronalazio u najkonzervativnijim ideologijama i političkim pokretima. On preuzima nacističku koncepciju obrazovanja, čiji je fokus na fizičkom obrazovanju koje se svodi na stvaranje i razvoj nacionalističko-militarističkog duha čovjeka. To nije slučajno?

Coubertin je bio jedan od rodonačelnika fašističke pedagoške doktrine koja je ukorenjena u monopolističkom kapitalizmu i evropskom kolonijalizmu. U svom udvoričkom pismu Hitleru od 17. marta 1936, Coubertin se zahvaljuje Hitleru što je nacistička Nemačka „pokazala interesovanje za njegov pedagoški rad“ – i što mu je Hitler poslao 10 000 rajhs maraka. Suština Coubertinove „utilitarne pedagogije“ je u tome, da mlade ne treba vaspitati obrazovanjem, već sportom koji će u njima stvoriti „borbeni karakter“. To je suština nacističke pedagogije na kojoj insistira Hitler u Mein Kampfu: vaspitanje bez obrazovanja. Iz očiju njegovih „arijevaca“ ne treba da izbija plemeniti pogled, već pogled „veličanstvene zveri“. Time je bio opsednut i Coubertin. Evropski kolonijalni buržuj ne treba da bude humano biće, već „nad-zver“ koja će ognjem i mačem da pokori svet.

Nasilje na stadionima treba podsjećati čovjeka da je on „po svojoj prirodi agresivno biće“ i da samo represivne institucije uspostavljenog poretka mogu sačuvati društvo od zla koje vlada čovjekom. Ali, kako i sami tumačite, menadžeri i treneri ne računaju s „agresivnom prirodom čovjeka“, već sa strahom sportaša da će se vratiti tamo odakle je pobjegao – uglavnom u siromašna geta. Hoće li kapitalizam još agresivnije nastojati iskoristiti sport kao sredstvo za skretanje pažnje ljudi od osnovnih egzistencijalnih pitanja?

Kapitalizam se zasniva na tome, da od posledica uništavanja prirode i čoveka stvara sredstvo za svoj razvoj. To je univerzalna i totalizujuća karakteristika kapitalizma koja ima fatalni karakter. U tom kontekstu, kapitalisti nastoje da iskoriste egzistencijalnu krizu koju stvara kapitalizam da se obračunaju s demokratskim institucijama i političkim pokretima koji pružaju mogućnost da se ukine kapitalizam i stvori humani svet. To je ono što daje takav značaj sportu koji je „najjeftinija duhovna hrana za radne mase koja ih drži pod kontrolom“ (Coubertin). Stadion, na kome se uništava menjalačka energija mladih i stvaraju savremene fašističke horde, postao je najvažnije kultno mesto kapitalizma.

Kako je sport, politizacijom i komercijalizacijom, sve više postajao anti-kultura, tako su se povećala i nastojanja da se sportske priredbe uviju u plašt kulture, da bi se dokazalo da sport ipak spada u vrhunske domete kulture. I ove godine ćemo zasigurno na Olimpijadi vidjeti veliku uvodnu priredbu, ansamble plesača, pjevača, glumaca.

Coubertin je insistirao na „kulturnom programu“ olimpijskih igara, čime je samo ukazao na to da je sport po sebi ne-kulturna i anti-kulturna pojava. Čemu „kulturni program“ nečemu što po sebi ima kulturni karakter? On je kulturna maska koja treba da prikrije nehumanu i destruktivnu prirodu savremenog olimpijskog paganizma. Olimpijske igre su spektakularni reklamni spot kapitalizma i treba im pribaviti kultni karakter. Olimpijske igre su „festival mladosti“ i kao takve simbolični izraz ponovnog rađanja životne snage kapitalizma. Olimpijske igre su kapitalistički Uskrs.

U Hrvatskoj često na površinu izlazi pitanje problematičnog rada Hrvatskog olimpijskog odbora. Kakva je situacija s Olimpijskim komitetom Srbije?

Svetski olimpijski pokret, kao i tzv. „međunarodne sportske organizacije“, je oruđe multi-nacionalnih koncerna za uništavanje nacionalnih država i nacionalnih kultura. Po statutu MOK-a nacionalni olimpijski komiteti su oruđe MOK-a za realizovanje njegovih interesa. Isto je sa članovima MOK-a. Oni su agenti MOK-a u zemljama-članicama „olimpijske porodice“. MOK je nad-nacionalna organizacija koja nikome ne polaže račune. „Članovi MOK-a su samoizabrani i ne odgovaraju nikome“ – to je princip koji je uspostavio Coubertin i na njemu se zasniva rad MOK-a. Štaviše, Coubertin se hvali sa tim, da je „nedemokratski“ karakter MOK-a njegova najvrednija osobenost. Priroda MOK-a uslovljava i prirodu tzv. „nacionalnih“ olimpijskih komiteta.

U knjizi Sport, kapitalizam, destrukcija kritizirate Habermasovu kritiku sporta. Jedna od najvažnijih Habermasovih teza jest da sport pod prividom igre i slobodnog razvoja moći zapravo udvostručuje svijeta rada. Tvrdite da je Habermasova kritika ostala na fenomenološkom nivou, možete li objasniti zašto je tomu tako?

Habermasova kritika sporta ne odnosi se prema sportu kao konkretnoj društvenoj i istorijskoj pojavi, što znači kao instituciji kapitalizma. Sport nije samo „udvostručenje sveta rada“, već je spektakularno otelotvorenje osnovnih principa na kojima se zasniva kapitalizam i autentično reprodukovanje kapitalističkog načina života. Sportista nije samo radna snaga, kako to tvrdi Habermas, već je istovremeno predmet rada i oruđe za rad. Na primeru Habermasovog odnosa prema sportu može da se vidi prava priroda njegovog odnosa prema „kasnom kapitalizmu“ i budućnosti. Njegova dijagnoza kapitalizma podređena je političkom projektu koji ne dovodi u pitanje kapitalizam. Isto je sa PlesneromLašomKrokovomLenkom i drugim građanskim „kritičarima“ sporta.

Jedan od osnovnih legitimirajućih principa kapitalizma – „konkurencija rađa kvalitetu“, vlada sportom, ali i društvom općenito. Pokazalo se da kapitalizam prihvaća samo onu konkurenciju čiji je rezultat profit, a ne zadovoljavanje ljudskih potreba. Klubovi igračima garantiraju mjesto u timu, odnosno elementarno radno pravo igranja. Za svakoga postoji zamjena, svakoga se može kupiti i prodati, igrači su vlasništvo kluba. Više ste puta istaknuli kako se u sportu ne radi o čovjeku igraču, već o čovjeku igrački. Smatrate da bi garantiranje prava na igru, odnosno rad, uništilo osnovni pokretački mehanizam sporta? Možete li reći nešto više o tome?

Sport se ne zasniva samo na ratu između „protivničkih“ timova i selekcija, već i na ratu za mesto u timu. Taj rat se vodi svakodnevno na treninzima, ali i intrigama i drugim „prljavim“ sredstvima. Ostanak na klupi i gubitak mesta u timu predstavljaju Damoklov mač sa kojim treneri ucenjuju igrače i primoravaju ih na ropsku poslušnost. Kada se ima u vidu da je sport business i da su treneri plaćeni goniči robova, jasno je da vlasnici klubova u konačnom određuju sudbinu igrača. Igrači su njihovo roblje.

Isti oni koji „odlučno“ brane sport od politike, koriste sport kao prvorazredno političko sredstvo za obranu uspostavljenog poretka. Pišete kako povijest 20. stoljeća, u kojem je došlo do punog razvoja sporta, pokazuje da ne samo sport, već i sama teza kako „sport nema ništa s politkom“ imaju politički karakter.

Svakodnevno čujemo da „sport nema veze sa politikom“. Zapravo, sport nije samo političko oruđe političara i kapitalista, već je po svojoj prirodi politika. Sport je vrednosni sistem i kao takav pogled na svet i odnos prema svetu, prema ljudima, prema budućnosti… On je pozitivistički kult, što znači da prikiva čoveka za postojeći svet i uništava mu kritički um i vizionarsku svest. Nije slučajno što se olimpizam, kao prva mondijalistička kvazi-religija, zasniva na pozitivnoj filozofiji – koja predstavlja radikalno odbacivanje ideja-vodilja Francuske građanske revolucije i emancipatorskog nasleđa hrišćanstva i drugih „velikih“ religija, kao i nacionalnih kultura. U sportu nema istorijskog vremena. Nije slučajno što je Pierre de Coubertin nastojao da ponovo uvede „olimpijsko računanje vremena“ – putem „olimpijada“. Olimpizam je ideologija koja nagoveštava kraj istorije.

Sveprisutna je i ideja o rekordu, za koju kažete da je proizvod modernog društva u kojem ne dominira želja za pobjedom, već zahtjev za postizanjem rekorda. Postoji težnja ka većem, bržem, jačem, bez postavljanja pitanja o smislu svega toga. Rekordi se obaraju na svakoj razini – dolazi do „nevjerojatnih transfera“, poput onoga Garetha Balea, koji je prije par godina iz Tottenhama prešao u Real Madrid za 86 milijuna funti. Koja je prava cijena tih „dostignuća“, koji je njihov pravi smisao?

Rekord je tržišna vrednost rezultata. Na tome se zasniva „otvorenost“ sportskog prostora i vremena. Ne radi se o „progresu“, već o progresizmu. Progres podrazumeva realizovanje čoveka kao igračkog i slobodarskog bića i u tom kontekstu otvaranje horizonta budućnosti. Progresizam se zasniva na apsolutizovanom principu kvantitativno merljivog učinka koji odgovara tržišnoj privredi i principu beskrajnog uvećavanja profita. Sport ne stvara prostore budućnosti, već vodi čoveka u provaliju. On nije samo obračun s humanom prirodom čoveka, već i s čovekom kao prirodnim bićem. Sport ima ekocidnu prirodu. Schiller je tvrdio da je „vaspitanje putam umetnosti – vaspitanje za umetnost“. Vaspitanje putem sporta je vaspitanje za život koji se zasniva na uništenju prirode i čoveka kao humanog i prirodnog bića.

Značajan dio svojih knjiga posvetili ste i pitanju sporta i rasizma. Više ste puta spomenuli kako SAD koristi uspješne crne sportaše kako bi pokazali svijetu koliki progres je postignut u rješavanju rasne diskriminacije, dok su istovremeno crnci u SAD-u sve izloženiji represiji i ugnjetavanju. Imali smo i kod nas slavljenje određenih crnih sportaša, a istovremeno vrijeđanje drugih na ulicama, ali i povike „majmune“ i bacanje kora banane na stadionima. Može li sport oslobođen od rasizma postojati u društvu koje nije oslobođeno od rasizma?

Kod nas nema rasizma, koliko primitivizma. Rasizam se zasniva na kolonijalnim tradicijama, kolonijalnoj kulturi i kolonijalnoj svesti. On je ideologija imperijalizma koji je svoj vrhunac doživeo u monopolistčkom kapitalizmu. Olimpizam je najagresivnija ideologija evropskog imperijalizma. Coubertin nije krio da je najvažniji cilj modernog olimpizma duhovno kolonizovanje sveta od strane evropskih kolonijalnih metropola. Sa njim je celom svetu trebalo nametnuti princip „Jači vladaju, slabiji bivaju eliminisani!“ – kao neprikosnoveni životni princip. To je suština principa „Važno je učestvovati!“. Drugim rečima, važno je biti sa nama u statusu podanika, a ne protiv nas – boreći se za slobodu. Coubertin je hteo da putem sporta „nauči“ kolonijalizovane narode da bespogovorno prihvate kolonijalni jaram. Po njemu, čovek se rađa slobodan ili kao rob – zavisno od toga kojoj rasi pripada. Belci su po svom rasnom ustrojstvu superiorna rasa i „obojeni narodi“ mora da im se pokoravaju. To je, po Coubertinu, „prirodni poredak“ koji ne sme biti narušen. Otuda je „borba za čistotu bele rase najvažniji zadatak njenih pripadnika“. Nije slučajno što je Coubertin svu svoju pisanu zaostavštinu poklonio nacistima i što im je poverio zadatak da „sačuvaju njegovu olimpjsku ideju od izvitoperenja“, kao i da sahrane njegovo srce u Olimpijskoj dolini u antičkoj Olimpiji – što su nacisti i uradili.

Tvrdite kako je jedna od najvećih zabluda, sistematski pothranjivana od strane staljinističkih ideologa, ona o socijalističkom, ili komunističkom sportu. Kako je do te zablude došlo?

Nakon Oktobarske revolucije, u SSSR-u su nastala dva pokreta. Jedan, na čelu sa „proleterkultistima“ koji je sledio emancipatorski duh Revolucije i koji se suprodstavljao „rekordomaniji“, i drugi koji je imao pragmatičnu prirodu i koji se zasnivao na Lenjinovom stavu, da „od kapitalizma treba preuzeti sve ono što pruža mogućnost za razvoj socijalizma“. Sledeći ovu mehanicističku logiku sovjetska birokratska vrhuška stvorila je od sporta jedno od najvažnijih sredstava za „razvoj socijalizma“ i za stvaranje „socijalističkog čoveka“. Postizanje rekorda instrumentalizacijom ljudi još od dečijeg uzrasta postao je najviši vrednosni izazov. U vreme hladnoratovskog obračuna sa Zapadom, sportisti-rekorderi postali su najvažniji reklamni agenti vladajućeg poretka i kao takvi „heroji socijalizma“.

Pišete i kako je nakon raspada Istočnog bloka i Sovjetskog saveza, zapadni kapital kupio, za male pare, „socijalistički sport“ i od njega napravio reklamni pano. Ali, dogodilo se i obrnuto – na staidonima diljem svijeta vidimo reklame Gazproma, a ruski milijarderi kupuju klubove po Europi?

U konačnom, kapitalizam je taj koji je preuzeo „socijalistički sport“. Nevažno je čiji su sportisti trčeći reklamni panoi. Oni su svedeni na sredstvo za obračun između kapitalističkih korporacija – u sve bespoštednijem ekonomskom ratu koji se vodi na svetskom prostoru. Suština je u tome, da je sport u celini postao spektakularni reklamni prostor kapitalizma i da su, shodno tome, sportisti postali reklamni agenti kapitalizma.

Stara ideja o sportu priziva iluzije o zdravom tijelu i zdravom duhu, dok današnji profesionalni sport narušava zdravlje i uništava tijela sportaša. Iza prividno glasne kritike dopinga sve se više uočava nastojanje da se zauzme fleksibilniji stav prema tom pitanju, razvila se teza o „kontroliranom dopingu“. S obzirom da ste već prije četrdeset godina prosvjedovali protiv korištenja dopinga, kako gledate na ovakav razvoj situacije?

Odnos prema dopingu, i drugim sredstvima koja uništavaju zdravlje i ljudski integritet sportista, tipičan je primer koji ukazuje na to, da kapitalizam integriše u svoju egzistencijalnu i vrednosnu orbitu pogubne posledice koje proizvodi. Sve se to, naravno, postiže pod maskom standardnih demagoških slogana: „razvoj ljudskih moći“, „društveni napredak“, „novi horizonti budućnosti“… Imajući u vidu da je ljudski organizam u sportu odavno dosegao granice svojih ljudskih i prirodnih moći, stvaraju se sve ubitačnija sredstva sa kojima treba „stimulisati rad organizma“ sportiste – po cenu njegovog uništenja. Farmaceutska industrija svakodnevno proizvodi nove i sve razornije preparate koji se ne nalaze na listi zabranjenih supstanci. Industrija dopinga otela se svakoj kontroli i postala deo mafijaškog businessa na kome se zasniva savremeni sport. U „demokratskom svetu“ stotine miliona sportista i „rekreativaca“ svakodnevno konzumiraju sve veće količine sve razornijih doping supstanci. Industrija dopinga postala je jedna od najekspanzivnijih branši kapitalizma.

Ne postoje odgovarajući zakoni za sprečavanje zloupotrebe sportaša, posebno djece, za stvaranje profita. Kako na to gledate, kao pravnik?

Niko u „demokratskim“ državama ne postavlja pitanje o pravima sportista. Isto je sa decom. Kako je moguće da ne postoje propisi koji ograničavaju sve ubitačniji „rad“ sa decom koji ih sakati i stvara od njih savremene robove? Treneri nekih od najtrofejnijih klubova na Zapadu hvale se da deca uzrasta od 7 ili 8 godina treniraju i po osam sati dnevno!? Šta tek reći o pravu ubiti, o pravu nanošenja teških telesnih povreda, o sve monstruoznijem uništavanju sopstvenog organizma…? Sva hipokrizija zapadne „demokratije“ pokazuje se u sportu. Sport je ogledalo u kome se vidi pravo lice savremenog kapitalizma. Tzv. „sportski fair-play“ nije humanistički kodeks, već zbir tehničkih pravila sa kojima se ratu na sportskom polju pribavlja „civilizacijski“ legitimitet. On ne štiti život sportista i njihovo ljudsko dostojanstvo, već propisuje pravila po kojima čovek može da ubije čoveka, da ga unakazi i deklasira.

Osnovna tendencija u razvoju sporta je sveopća komercijalizacija i na amaterskom nivou. Samo jedan primjer – u posljednje vrijeme su niknule brojne škole trčanja za amatere, koje sponzoriraju Adidas, Nike, i druge kompanije. I obični se građani, željni rekreacije, pretvaraju u reklamne panoe. Može li se ta komercijalizacija izbjeći na amaterskom nivou?

Najpogubnija karakteristika kapitalizma je da svaki deo prirode i svaki segment društvenog života pretvara u sredstvo za kapitalističku reprodukciju. To je totalizujuća logika i ona je realizovana i u sportu. Hteo to ili ne, kupujući sportsku opremu čovek postaje reklamni pano kapitalističkih firmi. To čovek ne može da izbegne, kao što ne može da izbegne da udiše zagađeni vazduh, da pije zatrovanu vodu, da jede zatrovanu hranu, da živi usamljeničkim životom i svakodnevno se sučeljava sa ništavilom koje stvara kapitalizam. I na primeru „amaterskog“ sporta može da se uvidi koliko je pogubno nastojanje da se stvori paralelni svet kapitalizmu, u vidu „oaza sreće“ (Fink), u kome će čovek nastojati da pronađe svoju izgubljenu ljudskost.

Naposljetku, pišete u knjizi Sport, Kapitalizam, Destrukcija, kako se sve morbidnija realnost zapadne demokracije uporno sučeljava s romantičnim slikama prošlosti, bez ikakve vizije budućnosti, što dovodi do rezigniranog skretanja pogleda sa svakodnevnog života i usmjeravanja ka idealiziranoj prošlosti koja ostaje projekcija željenog svijeta. Pogledajmo sada prema budućnosti – smatrate da treba raditi razliku između slobodnog tjelesnog aktivizma i sporta. U čemu se očituje ta razlika, kako se osloboditi okova sporta?

Još su u antičkoj Heladi pravili razliku između gimnastičkog i olimpijskog agona. Nakon Francuske građanske revolucije u Nemačkoj se razvio filantropski pokret telesne kulture iz koga je, kasnije, izrastao igrački pokret. On se zasnivao na Rousseauovoj antropologiji i principu homo homini homo. Sport je radikalni obračun s humanističkim nasleđem Rusoove pedagogije i predstavlja otelotvorenje Hobbesove antropološke droktrine koja se zasniva na principima bellum omnim contra omnes i homo homini lupus. U njemu ne dominira pokret čoveka prema čoveku, kao što je to u istinskoj telesnoj kulturi, već pokret čoveka protiv čoveka. Sport je rat koji se ne vodi oružjem, već telima sportista, igračkom tehnikom i sportskim rekvizitima. Sportisti nisu prijatelji, već „protivnici“. U sportu dominira telesna mehanika koja ima instrumentalnu i destruktivnu prirodu. U istinskoj telesnoj kulturi dominira poetika telesnog pokreta koja se zasniva na izvornoj igračkoj prirodi čoveka. Nema borbe za pobedu već nadigravanja, pri čemu je igra jednog inspiracija za igru svih. „Humanizovanje sporta“ je stranputica u borbi za humano društvo. Budući da je sport ideologija kapitalizma, ukidanje sporta putem istinske telesne kulture moguće je jedino ukidanjem kapitalizma stvaranjem humanog društva.

 

Entry filed under: 01. Tekstovi na Srpskom. Tags: .

Heidegger’s Notion of “Being” Интервју за канал „Балкан Инфо“ 07.08.2016


Mapa sajta na srpskom

srbski
Klikom na donji link, imate pregledno sve na jednom mestu: Ducijeve tekstove, video i audio priloge, razne informacije:
http://wp.me/p6c8V-B7

Sitemap in english

eng
By clicking on the link below, you can find all in one place: Duci's articles, video and audio attachments, a variety of information in english and other languages:
http://wp.me/p6c8V-Bu

Unesite svoju adresu e-pošte da biste se prijavili na ovaj blog i primali obaveštenja o novim člancima preko e-pošte. Posle unosa kliknite na "Prijavi me!"

Придружите се 971 другом пратиоцу

Категорије

Архива

Хероји победе над фашизмом

Problemi sa slikom će biti brzo otklonjeni

The heroes of the victory over fascism

Problemi sa slikom će biti brzo otklonjeni

Европска будућност балканских народа

Problemi sa slikom će biti brzo otklonjeni

The European future of the Balkan peoples

Problemi sa slikom će biti brzo otklonjeni

JOIN US! NATO

Problemi sa slikom će biti brzo otklonjeni

Претплата / Subscribe

Банер за блог Љубодрага Симоновића Дуција

Problemi sa slikom će biti otklonjeni

Дуцијеве књиге

Sport-Kapitalizam-Destrukcija

A new world is possible

Novi svet je moguć

Filozofski Aspekti Modernog Olimpizma

Olimpijska podvala

More Photos

%d bloggers like this: